Pomagati se mora

Dobrotvor iz San Rema

Dobrotvor iz San Rema

Dobrotvor iz San Rema, Ivan Quartino, poduzeo više od 200 humanitarnih putovanja u Hrvatsku. Želio je vidjeti iz prve ruke kakve su potrebe na terenu, upoznati ljude i čuti od njih kako može pomoći. Na pitanje zašto sve to čini, odgovara jednostavno: „Jer to se mora činiti. Mislim da se mora pomagati ljudima u nevolji i onda polazim od sebe i to i činim. Ne mogu drugima govoriti da pomažu, a da i sam to ne činim. Mi koji vjerujemo u Krista moramo ne samo biti dobri, nego moramo biti Dobro. Vjera i evanđelje su mi nadahnuće i vodilja.

Ivan Quartino iz San Rema već 22 godine redovito dolazi u Rijeku. Barem jednom godišnje, ali i češće. Nadbiskupijski Caritas posjetio je i ovog 28. ožujka gdje ga je dočekao ravnatelj mons. Nikola Uravić, voditeljica projekta Kumstva na daljinu Laura Marinelli i djelatnici Caritasa.

Njegova humanitarna djelatnost i suradnja s Caritasom u Hrvatskoj započela je početkom Domovinskog rata. „Tada sam s humanitarnom pomoći dolazio barem jednom mjesečno. Započelo je sve s pošiljkom hrane odjeće i drugih potrepština koja je poslana u Dugu Resu.“

Objašnjava kako je za rat u Hrvatskoj čuo od Hrvata koji je živio u njegovom mjestu Dolceaqua, kraj San Rema, blizu granice s Francuskom. „On nas je uputio kako možemo pomoći. Tako smo organizirali prvi kamion potrepština koji je išao u Dugi Resu. Na taj sam se kamion i ja ukrcao jer sam htio vidjeti iz prve ruke kakve su potrebe na terenu, upoznati ljude i čuti od njih kako možemo pomoći. U svom sam mjestu već radio na humanitarnim projektima, kako u civilnim organizacijama tako i u Caritasu.“

Od tada redovito dolazi i još uvijek pomaže u projektu riječkog Caritasa Kumstva na daljinu. Ove je godine, 4. veljače, navršio 80 godina života. Na velikoj proslavi, jer i kod kuće svi ga poznaju kao dobrotvora, bili su i predstavnici riječkog Caritasa i prijatelji iz Hrvatske. Dobar dio svog životnog vijeka proveo je u činjenju mnogobrojnih dobrih djela ljudima na raznim kontinentima, a posebno mu je na srcu bila pomoć ljudima u Hrvatskoj. „Moja se baka prezivala Horvat“, objašnjava, „iako nije  bila Hrvatica nego slovačko-mađarskog porijekla. Ime mi je također slavensko, Ivan, a ne Ivano, i još je nekoliko poveznica bilo koje su me upućivale na Hrvatsku. A od kada sam upoznao ljude kojima pomažem i one koji pomažu i rade u Caritasu, od tada redovito dolazim.“

U projekt Kumstva na daljinu uključio se šaljući i sakupljajući pomoć za jednog bolesnog dječaka u Ogulinu. Zatim je preuzeo djecu iz 4 obitelji u Vrbovskom kojima još uvijek pomaže i redovito ih posjećuje. Ali, osim što sam svojim novcima pomaže, puno je učinio tražeći nove kumove. „Iz mog malog mjesta 30 ljudi je posjetilo Hrvatsku i pomoglo ljudima ovdje. I danas je samnom jedan iz mog mjesta, bivši načelnik. I dalje tražim kumove koji bi mogli pomoći.“ Svake godine organizira i dovodi autobusom donatore kumstava kako bi obišli obitelji koje pomažu i ostali s njima u stalnom kontaktu.

Do sada je poduzeo više od 200 putovanja od kojih su sva bila barem do Rijeke, a neka i dalje u Hrvatsku. Desetak puta bio je u Bosni, a 2 puta i u Srbiji s humanitarnim ciljem. Dakle, u ovih je 25 godina prevalio preko 300 000 kilometara –  sve u humanitarne svrhe i zbog povezivanja s drugima kroz njihovu nevolju, pružajući im raznovrsnu pomoć od materijalne do duhovne. Možemo slobodno reći da Ivan pomaže ljude svojom ljubavlju. Uzevši u obzir koliko je tona hrane, robe i novaca donirao, koliko je svojega novca uložio na putovanja te koliko je vremena potrošio u ovih 25 godina, očito je koliko je zadužio Caritas i Crkvu u Rijeci.

Na pitanje zašto sve to čini, odgovara jednostavno: „Jer to se mora činiti. Mislim da se mora pomagati ljudima u nevolji i onda polazim od sebe i to i činim. Ne mogu drugima govoriti da pomažu, a da i sam to ne činim. Mi koji vjerujemo u Krista moramo ne samo biti dobri, nego moramo biti Dobro. Vjera i evanđelje su mi nadahnuće i vodilja.

S Ivanom je došla i Ilaria Cormines, učiteljica koja također redovito dolazi u Hrvatsku. „Bilo mi je 15 godina kada sam 1995. godine došla prateći jednu humanitarnu pošiljku. Bila sam znatiželjna, htjela sam doći i ranije, ali me roditelji nisu pustili. Znala sam da se prikuplja humanitarna pomoć i odvozi u Hrvatsku i zanimalo me je kako je tamo, željela sam pomoći. Od tada dolazim redovito s Ivanom, posjećujemo djecu i obitelji kojima smo kumovi, postali smo jedna obitelj. Uvijek me vodila misao da treba pomoći bližnjemu“, objasnila je Ilaria za koju Ivan kaže da bi teško bez njezine pomoći poduzeo sva ta brojna putovanja.

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInEmail this to someonePrint this page

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

'