Susret župnih volontera

Volonteri župnih Caritasa Riječke nadbiskupije okupili su se 6. prosinca u dvorani središnjeg nadbiskupijskog Caritasa u Rijeci. O karitativnom djelovanju i identitetu Caritasa govorila je Suzana Borko, voditeljica Odjela za edukaciju Hrvatskog Caritasa. Susret je otvorio ravnatelj nadbiskupijskog Caritasa mons. Nikola Uravić uputivši poticajne riječi volonterima koji su u svojim župama nositelji karitativnih inicijativa. Ohrabrio ih je podsjetivši ih da je ljubav prema Bogu i bližnjemu temeljna poruka Isusa Krista.

Tu je Kristovu zapovijedi u izlaganju istaknula i Suzana Borko objasnivši kako je zapovijed ljubavi zapravo jedina koju je Krist zadao.“Kroz povijest je Crkva tu zapovijed ljubavi prema bližnjemu različito tumačila, ali ona je uvijek bila u središtu promišljanja. Bilo je i promašaja, ali Crkva nije zaboravila ideal kojemu treba težiti. To je preslika Božanske ljubavi koja postoji u Trojstvu, ljubav koja je potpuno predanje i potpuno prihvaćanje. Crkva mukotrpno hoda i raste prema tom modelu ljubavi. U suvremenoj teologiji primjećujemo značajne pomake u tumačenju ove Isusove zapovijedi ljubavi.“

U konkretnom odnosu prema bližnjemu, ta ljubav nije davanje milostinje od svoga suviška. Ona je puno više od davanja, ona postaje temeljna životna odluka. „Angažman u župnom Caritasu je nešto što se ne može platiti“, rekla je Borko. „To je poslanje da pokušate u drugima koji su u potrebi vidjeti Krista i u tom trenutku svjedočite jedinstvo Crkve.“ Istaknula je i kako Caritas djeluje puno šire od ostalih humanitarnih organizacija. „Djelatnost Caritasa u mnogočemu se poklapa s drugim državnim ili humanitarnim ustanovama. Ali specifičnost Caritasa je da brine o onima koji su od svih zaboravljeni, od kojih su svi digli ruke.“ Caritas u tom smislu ide dalje od propisa, socijalnih prava i dokumentacije. To je autentično poslanje Caritasa. „Caritas se živo osobno i u zajednici. On bi trebao biti životni odabir i ono što je tipično kršćansko, katoličko, i po čemu će vjernici biti prepoznatljivi u suvremenom društvu.“

Predstavnica Hrvatskog Caritasa govorila je i o pitanju planiranja, odnosno donošenja strategija. „Na prvi pogled čini se da Caritas u Hrvatskoj nema razrađenu strategiju što dijelom i jest istina jer ne postoji neki takav dokument. Ali isto tako činjenica je i da Crkva i njezini pastiri osjećaju znakove i potrebe vremena i da se mnogo toga čini čak i bez velikog plana. Jer Caritas nije samo u planiranju nego i u činjenju, u autentičnom svjedočenju“, zaključila je Borko.

U drugome dijelu sudionici su u radu po skupinama iznijeli aktivnosti i probleme djelovanja župnih Caritasa. Situacija se razlikuje od župe do župe, ali u svakoj se nastoji organizirano pomoći potrebnima. Potrebe su velike, to je svima zajedničko, i nužno je potaknuti što veći broj ljudi na karitativno djelovanje. U nekim župama provode se redovite mjesečne sabirne akcije, u drugima se sredstva za pomoć prikupljaju prigodno, povodom većih blagdana. Aktivnosti župnog Caritasa u mnogočemu ovise i o angažmanu župnika, priznali su volonteri. Najugroženije skupine kojima se pomoć pruža uglavnom su starije ili bolesne osobe te obitelji s više djece. Osim hrane ili novčane pomoći, većini od njih važna je i lijepa riječ, susret i spoznaja da župna zajednica brine za njih. Razgovor i razmjena iskustava na ovom susretu, volonterima su dali dodatne poticaje za nastavak karitativnih aktivnosti u župama.