Humanitarci iz Vicenze, Angelina i Alberto Zuglian, već više od 20 godina surađuju s riječkim Caritasom.

Humanitarci iz Vicenze

„Pomagati drugima je poziv koji osjećam duboko u sebi, ali dolazi izvana. Daje mi ga netko drugi, Gospodin. On je taj koji upućuje taj poziv, on je izvor motivacije za karitativno djelovanje“, rekla je Angelina Zuglian, humanitarka iz Vicenze, koja sa suprugom Albertom već više od 20 godina surađuje s riječkim Caritasom.

„Toliko puta sam htjela odustati, ali uvijek u određenom trenutku osjetim taj poziv. I sama sam imala teških trenutaka u životu i čovjek ponekad osjeća zamor, ali evo, još uvijek to radim. Moja je motivacija tipično kršćanska, ali time nikoga ne isključuje. Sigurna sam da Bog nije htio brojne granice i barijere koje smo si kao ljudi postavili. Bog šalje poziv da pomognemo svima, jer on je jedan Bog svim ljudima. Ljubav prema Bogu mora biti i ljubav prema čovjeku bez obzira gdje je i kakav je“, zaključuje Angelina.

„Obitelji s ljubavlju bez granica – banka solidarnosti“, naziv je neprofitne organizacije kojoj je Angelina na čelu. Iako usko  surađuje s mjesnim Caritasom, registrirana je kao civilna udruga. „Sve je počelo sa župnim Caritasom u Vicenzi pa tako i danas surađujemo, ali željela sam proširiti okvire djelovanja. Kao civilnoj organizaciji dostupni su mi i drugi kanali kojima mogu prikupljati pomoć. A uvijek je cilj da pomognemo što više. No, želim da se ta pomoć distribuira putem Caritasa jer to je garancija da će stići do najpotrebnijih. Zato i danas sve što prikupimo šaljemo u Caritas“, objašnjava Angelina. Ona je osnivač i predsjednik udruge, a ima i suradnike koji pomažu. Prvi je njezin suprug Alberto koji je neizostavna podrška i nužna pomoć u svim humanitarnim projektima.

Dobrotvori iz Vicenze posljednjeg su desetljeća bili, u dogovoru s riječkim Caritasom, zaduženi za nabavku pelena za odrasle. U Vicenzi je tvornica tih proizvoda, pa je suradnja bila plodonosna. „Više niti oni ne daju kao prije“, priznala je Angelina. Svejedno, svakih mjesec ili dva Angelina i Alberto, sa suradnicima iz udruge potrude se napuniti kombi za riječki Caritas. U pošiljci su uglavnom pelene za odrasle, ali ima i odjeće i obuće, trajnih prehrambenih proizvoda, sanitetskog materijala…

Pomoć koja dolazi u Hrvatsku nažalost smanjuje se iz godine u godinu. Danas, kada svakih mjesec-dva Caritas u Vicenzi napuni kombi, nezamislivi su kamioni humanitarne pomoći koju su ovi vrijedni ljudi organizirali i opskrbili u ratnim godinama. Dakako to je bilo i drugo vrijeme, veća potreba, rat u Hrvatskoj naše susjede u Italiji nije mogao ostaviti ravnodušnima. „Počelo je 1993. godine, naša prva pošiljka kamiona s humanitarnom pomoći išla je u Karlovac. Sjećam se bilo me je strah, užasavala sam se rata“, priča Angelina. „Bilo mi je važno organizirati i poslati pomoć, ali željela sam i pratiti tu pošiljku i vidjeti ratna područja i ljude u potrebi kako bih saznala kako im možemo pomoći. Ta je želja nadvladala strah i redovito sam posjećivala Hrvatsku kao pratnja kamionima humanitarne pomoći.“ Tih ratnih godina u Hrvatsku su u svakoj pošiljci znali slati po desetak punih šlepera s hranom, higijenskim potrepštinama, odjećom i obućom, posteljinom, dekama, manjim kućanskim aparatima školskim priborom, igračkama… „Nabavili smo i dvoja kola hitne pomoći koja su preko Caritasa otišla u Labin i Cetingrad. To su donirale naše bolnice. Kao i bolničke krevete koji puno vrijede onima u potrebi. Tada je zaista puno ljudi u Italiji željelo pomoći.“ Danas je u Italiji je sve teže prikupiti donacije, objašnjava Angelina. „Ovdje je sve više onih kojima je potrebna pomoć. Ekonomska kriza i kod nas traje već godinama.“

Iako i danas u Hrvatskoj ima mnogo potrebnih pomoći, ipak na neki način moramo biti sretni što su se vremena promijenila, jer to znači da je rat završen pa Hrvatska više nije u žarištu interesa humanitarnih organizacija. Sada pomoć moramo pružati vlastitim snagama. U Italiji se pomoć sada usmjeruje na Afričke zemlje. „Imamo projekte koje pomažemo u Mozambiku i Tanzaniji. Tamo je pomoć itekako potrebna.“