Za rast i jačanje karitativnih djelatnosti u nadbiskupiji sa sjedištem u Rijeci zaslužni su brojni koji su svojim trudom učinili da djela kršćanske ljubavi dopru do najpotrebitijih. No, svakako su za najzaslužniji riječki nadbiskupi koji su, svaki u svoje vrijeme, prepoznavali znakove vremena, potrebe ljudi i činili sve kako bi karitativno djelovanje postalo prepoznatljivi znak prisutnosti Crkve u društvu.

Sve je započeo prvi riječko-senjski nadbiskup mons. dr. Viktor Burić (1969.-1974.) koji je 13. prosinca 1970. godine u Rijeci, slijedeći poticaje Drugog vatikanskog koncila službeno osnovao nadbiskupijski Caritas sa sjedištem u Dominikanskom samostanu i postavio za prvog ravnatelja o. Anđelka Fazinića OP. On je uključio u rad Caritasa zajednicu vjernika koji su prikupljali i dijelili pomoć u hrani, odjeći, namještaju u studentskim stanovima, kao i novcu za režije i ostale potrebe studija. To se pročulo gradom pa su se s vremenom javljali oni koji su željeli pomoći, kao i oni kojima je pomoć bila potrebna.

Njegov nasljednik mons. Josip Pavlišić (1974.-1990.), nakon smrti o. Anđelka (1983.) preselio je 1985. godine sjedište Caritasa u tek izgrađeni samostan Sestara milosrdnica u Kresnikovoj ulici, koje su od samih početaka bile i ostale uključene u rad Caritasa. Nadbiskup Pavlišić krajem osamdesetih godina naslutio je val demokratskih promjena koje će zahvatiti cijelu istočnu Europu pa tako i u Hrvatsku, odnosno bivšu Jugoslaviju. Odlučio je stoga Caritasu dati još više prostora te je sjedište Caritasa 1989. godine preselio iz samostana Sestara milosrdnica u bivšu zgradu Bogoslovnog sjemeništa u Tizianovoj ulici.

Novi nadbiskup mons. dr. Anton Tamarut (1990.-2000.) ojačao je pravne temelje nadbiskupijskog Caritasa potpisavši 1990. godine njegov Statut. Nedugo zatim počeli su i oružani sukobi na teritoriju Hrvatske. Bilo je to vrijeme velikih izazova za nadbiskupijski Caritas, jer se u Rijeku slijevao veliki broj prognanika i izbjeglica kojima je bila potrebna pomoć duhovna, psihološka, dakako i materijalna. Caritas se na taj način aktivno uključio u pomaganje prognanika i izbjeglica, a time i u blisku suradnju s civilnim ustanovama. Nadbiskup Tamarut i Riječko-senjska nadbiskupija bili su u teškoj situaciji u vrijeme Domovinskog rata. Pola njegove nadbiskupije, tj. Kordun, Lika, ogulinski kraj, bilo je zahvaćeno ratnim sukobima, a Primorje je preplavio val izbjeglica i prognanika. Ratno stanje i posljedice rata potaknuli su i mnoge donatore iz susjednih zemalja na veliku solidarnost te su oni dopremali velike količine humanitarne pomoći za prognane i izbjegle, a Caritas je u svemu tome bio posrednik.

Tih ratnih godina u okviru Caritasa i karitativnog djelovanja počele su se osnivati i druge karitativne ustanove koje su bile specijalizirane za određenu vrstu pomoći. Tijekom 1992. godine u Rijeci je osnovano Savjetovalište za duhovnu pomoć ljudima pogođenima ratnim strahotama. U Kostreni je 1993. godine otvorena donatorska ljekarna. Uz pomoć Caritasa Austrije, posebno Klagenfurta, 26. srpnja 1993. u okviru programa “Žena u nevolji” za žrtve ratnih stradanja otvoren je Dom “Sv. Ana” koji danas skrbi za majke i djecu žrtve obiteljskog nasilja. “Caritas Piacenza”, “Caritas Italiana”, „Caritas Klagenfurt” te skupina vjernika iz Njemačke omogućili su i otvaranja Doma za stare i nemoćne “Biskup Srećko Badurina” u Ogulinu. U to vrijeme Caritas su vodili vlč. Marijan Žagar, a nakon njega mons. Juraj Petrović. Obojica su znali odgovoriti zahtjevima vremena. Nakon njih, u posljednjih 25 godina izmijenilo se više ravnatelja. Najduže je u toj ulozi bio mons. Nikola Uravić, 11 godina u dva mandata.

Nakon rata prestala je dolaziti pomoć iz drugih europskih zemalja, što je utjecalo na daljnje djelovanje Caritasa. Zbog toga je Caritas u Rijeci za pomoć u svom djelovanju morao pronaći druge partnere koje je našao u ustanovama civilnog društva. To je također vrijeme kada je Riječko-senjska nadbiskupija podijeljena na Gospićko-senjsku biskupiju i Riječku nadbiskupiju kojoj je za prvoga nadbiskupa metropolitu imenovan 17. studenog 2000. mons. dr. Ivan Devčić. Tijekom njegove dvadesetogodišnje uprave Nadbiskupijom karitativna djelatnost se veoma razgranala, a istovremeno je uspostavljena i uspješna suradnja Crkve i lokalne zajednice.

U vrijeme njegove uprave Nadbiskupijom izgrađena je centralna zgrada Caritasa s prikladnim prostorima za skladište, urede i dvoranom za susrete. Nova zgrada Caritasa otvorena je 2006. godine i od tada se iz nje vodi sva karitativna nadbiskupijska djelatnost. S vremenom su se razvile i druge specijalizirane karitativne ustanove koje do danas djeluju na području Riječke nadbiskupije: Kuća utočišta sv. Vinka Paulskog kod Sestara milosrdnica, Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“, Socijalna samoposluga „Kruh sv. Elizabete“. Svakoj od tih ustanova Riječka nadbiskupija je pomogla pri osnivanju i daljnjem radu.

Godine 2013. otvoren je riječki Hospicij Marija Krucifiksa Kozulić, ustanova za palijativnu skrb, koja je od samih svojih početaka pokrenula „lavinu solidarnosti“, jer je ujedinila u brizi za najpotrebitije brojne subjekte, počevši od Ministarstva zdravstva RH, Grada i Županije, Kliničkog bolničkog centra do raznih tvrtki i pojedinaca koji ovu ustanovu na različite načine pomažu.

Kroz sve ove karitativne i socijalne ustanove Riječka nadbiskupija je tijekom 50 godina nastojala biti što pouzdanijim suputnikom svima potrebitima, bilo da su bili siromasi, beskućnici, prognanici, žrtve obiteljskog nasilja ili osobe s različitim duhovnim poteškoćama.

Ravnatelji Caritasa

1970. Anđelko Fazinić 1970. – 1983.

(sestre milosrdnice) 1983. – 1990.

vlč. Marijan Žagar 1990. – 1991.

mons. Juraj Petrović 1991. – 1996.

vlč. dr. Milan Špehar 1996. – 1999.

mons. Nikola Uravić 1999. – 2004.

vlč. dr. Đuro Puškarić 2004. – 2005.

vlč. Dalibor Božić 2005. – 2008.

vlč. Josip Šop 2008. – 2012.

vlč. dr. Milan Špehar 2012.

mons. Nikola Uravić 2012. – 2018.

s. Marija Faustina Kovačević