Savjetodavna i psihoterapijska pomoć korisnicima

dr. Veronika Reljac

dr. Veronika Reljac

Od početka listopada u Caritasu Riječke nadbiskupije ponovno se otvara mogućnost savjetodavne i psihoterapijske pomoći osobama, korisnicima Caritasa. Savjetodavnu i psihološku pomoć zainteresirane osobe mogu dobiti ponedjeljkom i srijedom u vremenu od 9,00 do 15,00 sati na način da prethodno dogovore termin na broj 651-001.

Dr. sc. Veronika Reljac, (obiteljski i bračni savjetodavac, Gestalt psihoterapeut)

 

 

 

Uloga i mjesto Crkvenih savjetovališta i psihoterapije u pastoralnom radu

Crkvena savjetovališta i psihoterapijski rad svoje opravdanje za postojanje i pastoralno djelovanje pronalaze u biblijskim tekstovima koji govore o Isusovim susretima s potrebitima i onima koji trpe, sa Samarijankom na Jakovljevom zdencu;  s učenicima na putu za Emaus; s Nikodemom; s bolesnima. Oslanjajući se na biblijska svjedočanstva izrastaju u teologiji i crkvenoj praksi prvih stoljeća osnovne linije i perspektive savjetovanja onih koji se nalaze u potrebi ili trpe. Redovnici se znadu nazivati terapeutima i rade na savjetodavnoj praksi. Redovnici, duhovnici, liječnici i laici inspiriraju se na duhovnosti Krista  liječnika (Cristus Medicus), tj. na tradiciji Krista Otkupitelja (Cristus Soter).

Navještaju Riječi (Martyria) i slavlju ljubavi Božje prema nama ljudima (Liturgia) pripada od početka i Radosna vijest, tj. Evanđelje, po djelima djelotvorne ljubavi (Diakonia).  Navještaj, liturgija i služenje bližnjemu rezultiraju zajedništvom – Koinonia. Crkvena služba savjetovanja u životnim pitanjima, krizama i poteškoćama, te duhovnim i tjelesnim trpljenjima razvijala se kroz stoljeća unutar Diakonie.

Drugi vatikanski koncil naglašava potrebu, zadaću i važnost službe savjetovanja, rekavši da su «radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi danas, osobito siromašnih i potlačenih svake vrste, radost su i nada, žalost i tjeskoba Kristovih učenika» (GS, br.1). Radi se o spasenju ljudske osobe. U središtu takvog poslanja je cijeli čovjek, s tijelom i dušom, sa srcem i savješću, s razumom i voljom. Iz ovoga proizlazi da savjetovanje nije samo stvar pojedinih Kristovih  vjernika već sudjelovanje svih u jednoj prevažnoj službi Crkve: «Nosite breme jedni drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov (Gal,6,2.).»

Crkva se danas našla u razdoblju prijelaza iz kršćanskog društva prema pluralističkom društvu, a to zahtjeva nove oblike pastoralnog djelovanja. Prelazi se s pastorala nametanja dužnosti na pastoral slobodnih izbora i obogaćenja. To konkretno znači prijelaz od Crkve bezimene mase prema Crkvi malih grupa, u kojima vlada značajan osobni odnos među članovima, iz čega se rađa jedna solidna pastoralna baza. Nastaju nove pastoralne jedinice:

  • Osoba (pastoralni razgovor, savjetovanje, duhovno vodstvo);
  • Par (predbračno savjetovanje, predbračni tečajevi);
  • Obitelj (obiteljski pastoral, praćenje mladih bračnih parova, obiteljske škole, roditeljske škole, bračni susreti, bračna savjetovališta);
  • Bazične grupe (molitvene i karizmatske grupe, pokreti i udruženja i svakako župa).

Drugi vatikanski sabor ističe kako u pastoralnom radu treba dati prednost praksi pred teorijom, razmišljati i  djelovati u ekumenskoj perspektivi, djelovati profesionalno u različitim pastoralnim situacijama (npr. savjetovanje koje pretpostavlja određenu formaciju, kateheza  koja mora uzeti u obzir rezultate suvremenih odgojnih znanosti). Ovakvim pristupom pastoralu otvaraju se vrata za ulazak pastoralne psihologije u pastoralno djelovanje.

Potrebno je razlikovati tri razine pastoralnog djelovanja: pastoralna briga, pastoralno savjetovanje, pastoralna psihoterapija. Svaka od ovih razina pretpostavlja drugačiju psihološku formaciju.

  1. Pastoralna briga, se odnosi na sve ono što svećenik radi u svojoj službi, bilo da radi s mladima, s odraslima, sa starcima, s bračnim parom, s molitvenim grupama, itd. Na toj razini pastoralne djelatnosti psihološka saznanja mogu biti od koristi, ali ne zahtijevaju neku posebnu stručnu formaciju iz psihologije.
  2. Pastoralno savjetovanje, se odnosi na onu pomoć koju svećenik ili drugi pastoralni djelatnik pruža nekoj osobi s moralnim, religioznim ili psihičkim problemima. Za takav rad potrebno je imati posebnu izobrazbu iz pastoralnog savjetovanja. To su kod nas obiteljski i bračni savjetodavci, koji rade u Crkvenim savjetovalištima.
  3. Pastoralna psihoterapija, se obično vrši u posebnim ustanovama i pretpostavlja visoku stručnu spremu iz psihologije, psihijatrije ili iz psihoterapije. Danas u svijetu postoji sve više različitih savjetovališta unutar crkvenih ustanova, u kojima obično radi skupina stručnjaka, među kojima se svećenik, pedagog, pravnik, psiholog – psihoterapeut, psihijatar, itd.

Nova pastoralna psihologija nastoji pružiti pastoralnim djelatnicima teoretska znanja iz psihologije uz niz praktičnih uputa za rad s ljudima. Ali osim teoretskih spoznaja ona nastoji probuditi i jednu novu osjetljivost za pojedinca i njegove životne probleme. Takav pristup pastoralnoj psihologiji potvrđuje nauku Drugog vatikanskog koncila, koji ističe kako u našim danima posebice postoji hitna i neodloživa obveza da budemo bližnji baš svakom čovjeku i da mu, kada se sa njim sretnemo, djelotvorno pomognemo: starcu od svih napuštenom, stranom radniku neopravdano prezrenu, izbjeglici, gladnome koji se poziva na našu savjest podsjećajući nas na Gospodinovu riječ: «Meni ste učinili koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće!» (Mt 25,40).

Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInEmail this to someonePrint this page

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

'