Josip Žitnjak, veliki dobrotvor nadbiskupijskog Caritasa 25 godina svakoga je mjeseca dolazio u Caritas uplatiti donaciju od 100 kuna.

Do rujna ove godine Josip Žitnjak redovito je dolazio na mjesečni susret s djelatnicima Caritasa i uplaćivao svoju donaciju. Shvaćao je to kao obavezu, kao nešto što mora učiniti kao što mora platiti struju, vodu… Za rujan se ispričao da ne može doći jer se ne osjeća dobro. Bolest je došla naglo i ubrzo ga je uzela. Preminuo je 25. listopada u domu za starije osobe u Driveniku.

U siječnju ove godine pokojnik je napunio 97 godina. Tada još dobroga zdravalja, snažan i bistar, primio je čestitare, djelatnike Caritasa u svom domu na Zametu. Sa suprugom Marijom, koja je koji mjesec kasnije navršila 95 godina, radovao se tom susretu kao što je početkom svakoga mjeseca radosno dolazio u nadbiskupijski Caritas na Škurinju.

Činio je to 25 godina, svakoga mjeseca, po suncu i kiši i snijegu, bez obzira na vremenske nepogode, savjesno i ozbiljno prihvaćajući obvezu koju si je sam zadao. „Čim dođe penzija spustim se do grada, odem platiti režije pa onda svratim u Caritas. To mi je već uobičajena, gotovo obavezna rutina“, znao je objašnjavati ovaj dobrotvor. „Mislim da Caritas nadbiskupije puno pomaže potrebitima pa zato i ja pomažem Caritasu. Znam da će i s mojih 100 kuna nekome učiniti dobro djelo“, govorio je.

Josip i supruga Marija živjeli su od skromnih mirovina, ali ovi složni supružnici od onoga što si imali radosno i solidarno odvajali su za potrebne. Donacije Caritasu nisu jedino što su činili za druge, pomogli su još brojnima, takav je njihov životni stav. „Mislim da bi svi trebali tako živjeti, pomagati od onoga što imaju onima koji nemaju. Nažalost mnogi ne razmišljaju tako. Svima bi bilo bolje kad bi pomagali jedni drugima“ često je govorio Josip objašnjavajući smjernice koje su ga usmjeravale kroz život. Često je isticao i vjeru. „Vjera mi puno znači jer me naučila životu, kako se ponašati, odnositi prema ljudima i poslu, prihvaćati što život donosi, pomagati drugima. Vjera donosi olakšanje, poticaj i snagu. Pomaže mi da budem zadovoljan sa životom iako sam, kao i svi, imao i teških trenutaka.“

Plod skladnog braka Josipa i Marije su dvojica sinova, 4 unučadi i 5 praunučadi. Život ih je naučio da je potrebno imati vjere, strpljenja i reda. U Rijeku su došli 1958. godine iz Podravine, zbog bolesnog sinčića kojemu je trebao morski zrak, a Josip se zaposlio u brodogradilištu „3. maj“. Bio je to težak posao, kako je znao reći, ali savjesno ga je obavljao. „Zbog toga su mi opraštali kad za Božić nisam dolazio na posao“, rekao bi kada bi se prisjećao tih dana.

Josip je do smrti brinuo i za suprugu Mariju koja posljednjih desetak godina boluje i rijetko izlazi iz kuće. Svake nedjelje odlazio je ujutro na misu, a kasnije sa suprugom gledao prijenos mise na televiziji. Jednom mjesečno posjećivao ih je župnik u njihovoj obiteljskoj kući u kojoj Marija sada živi sa sinom i snahom.

Djelatnici Caritasa izražavaju iskreno žaljenje i sućut obitelji. Posebno gospođi Mariji kojoj je sada potrebna pomoć i utjeha.